Milica Blagojević-Janković

svako ima svoj kod

Sunday, September 18, 2022


PREUZMI SVOJ BESPLATAN PRIMERAK U PDF-u i napiši svoju recenziju!
Za svaku recenciju na AMAZONU na poklon knjiga "Oaza u oblacima ljubavi"!
Akcija traje dok traju zalihe!

UŽIVAJTE U ČITANJU!
Srdačno Vaša MBJ




Roman "RECKA" je uzbudljiva nesvakidašnja priča o jednom luzeru koji sticajem okolnosti i preko noći zahvaljujući skandalu u štampi postaje slavan i besmrtan.

Sima Petrović je u svojoj četrdesetoj godini rešio da postane mega popularan pisac. Nekada je to bio čovek bez perspektive, potpuno neshvaćen od svih koji su ga poznavali, a sada je slavan zahvaljujući svom debitanstskom delu "Ovo nije ljubav" i skandaloznoj izjavi jedne njegove čitateljke, koja će otkriti mnoge tajne vezane za stvaran život likova iz njegovog romana.

Ispostaviće se da je Sima Petrović nehotice i ne znajući pisao o istinim likovima i događajima, i da je objavom svog romana ugrozio mnoge živote. On je ostvario svoj san, ali su mnogi dali svoj život za to. Za njega i njegove junake više ništa neće biti isto.

Glavni lik u romanu Sima Petrović i njegov odraz u ogledalu Pera Simović, kao pozitiv i negativ jednog istog filma, razotkrivaju svoje najmračnije tajne, u spletu sudbinskih okolnosti, ostavljajući upečatljiv utisak na čitaoca.

Pred nama se razvija misteriozna i dramatična priča koja kroz aspekte lica i naličja likova, i dve glavne paralelne storije nosi snažnu poruku: "Za ljubav je potrebna hrabrost, a za recku je dovoljan samo izgovor."

Thursday, April 22, 2021

How to Survive Coronavirus (A Medicine for Coronavirus)

   
A MEDICINE FOR CORONAVIRUS



It is the working day like any other (I know little about non-working days, but that day will be a topic someday).

We are spinning into the pharmacy, working, earning money for life, giving advice, try to help, even when it is possible and impossible, giving answers even when it is difficult to find them. It is one of those days, so hard and tiring. People are nervous, gloomy, difficult. We wear masks, and that is unforgivable. However, we cannot blame anyone for that, because we are all in the same skin. We are afraid of coronavirus, and masks are above all obligatory, either we believe in corona or not. We wear them and keep quiet. Sometimes we stumble because of our narrowed (tunnel) vision (again because of the mask), but we don't care, it is important that the head is on the shoulders, who cares for a broken leg, a dislocated hip, or a few of bruises. We wear masks and mutter something into it, each for ourselves, and we are all in the same skin (it may be full up skin), we are under masks because of coronavirus (the head is in question). So we are wearing our masks, talking, shouting, and every other sentence is, "Excuse me, what did you say?" "Ibuprofen of 600mg, 3 pieces", shouts the man hidden behind his mask (KN95-black), not at all surprised that we don't hear each other well because it's because of the mask. We wear masks, fight for the oxygen molecules, suffocate like fishes on dry land and repeat the sentences a few times, just in case not to happen later: "I didn't want ibuprofen, I wanted propafenone." Whatever we want to say, we have to say it in a slightly stronger tone, as if we are angry, and we are not. We are already wearing masks, that's all. Coronavirus is everywhere.

It is an ordinary day like any other, a day during corona, we work, we fight for bare life, for a crust of bread, for a molecule of air for thirsty lungs. And so on that ordinary day, between the shelves I'm stocking, I came across a grandmother who asked me: "Can you please help me?" “Sure, just tell me what do you need,” I am saying under my mask. "Give me the medicine for corona," the sympathetic lady said seriously to me. "Do you mean vitamins for strengthening the organism and the immune system," I am saying, ready to present to her everything that is on offer, and the most efficient and most favorable. "I don't want vitamins, I already take it all, I want you to give me a coronavirus medicine." "Are you covid positive? Did you go to the doctor?", I start anxiously questioning her to help if I can of course. "I do not have corona infection, but I want you to give me a medicine to take and be calm and finish once forever with coronavirus disease." She is serious that she can't be more serious, I realize in a moment smiling her with an invisible smile (that smile remained under the mask) and I say: "Unfortunately, dear lady, we still don't have a medicine for coronavirus". She was disappointed, her eyes betrayed her, and I won't be able to talk about the complete expression on her face because he remained hidden under her mask and buried deep in her soul and memory, I'm sure. I turned for a moment, and she was gone. I thought, here's what CORONA did to us. It's all because of her. We want medicine for coronavirus!!!

Milica Blagojevic-Jankovic

Tuesday, April 20, 2021

Kako preživeti koronu (Lek za koronu)

KAKO PREŽIVETI KORONU (LEK ZA KORONU)



Radni dan je kao i svaki drugi (za neradni slabo znam ali biće i taj dan tema nekada).

Vrtimo se po apoteci, radimo, zarađujemo za hleb, savetujemo, pokušavamo pomoći i onda kada se može i ne može, dati odgovore čak i onda kada ih je teško pronaći. Jedan je od takvih dana, težak, naporan. Ljudi su nervozni, sumorni, teške naravi. Nosimo maske, a to se ne prašta. Ipak ne možemo zameriti nikome na tome, jer svi smo u istoj koži. Bojimo se korone, a maske su nadasve obavezne, verovali mi u koronu ili ne. Nosimo ih i ćutimo. Ponekad se sapletemo jer nam je vidokrug sužen (opet zbog maski), ali ne mari, važno je da je glava na ramenima, koga je briga za slomljenu nogu, isčašen kuk ili po koju modricu. Nosimo maske i mrmljamo ponešto u nju, svako za sebe, i svi smo u istoj koži (može i sitoj), pod maskama smo zbog korone (glava je u pitanju). Dakle, nosimo maske, pričamo, nadvikujemo se, i svaka druga rečenica je: "Izvinite, šta ste rekli?" "Brufen od 600mg, 3 komada", povikuje čovek sakriven iza svoje maske (KN95-crna), nimalo začuđen što se ne čujemo dobro, jer to je zbog maski. Nosimo maske, borimo se za molekul kiseonika, gušimo se kao ribe na suvom i ponavljamo rečenice po par puta, za svaki slučaj da ne bude posle: "Nisam hteo brufen, hteo sam propafen." Šta god da želimo reći, moramo malo jačim tonom izgovoriti, kao da smo ljuti, a nismo, već nosimo maske, samo je to u pitanju. Korona je svuda. 

Običan je dan kao i svaki drugi, dan za vreme korone, radimo, borimo se za goli život, za koru hleba, za molekul vazduha za žedna pluća. I tako tog običnog dana između rafova koje defektiram naiđem na bakicu koja me upita: "Možete li, molim Vas, da mi pomognete?" "Naravno, samo recite" kažem ispod maske. "Dajte mi lek protiv korone," ozbiljna je simpatična gospođa. "Mislite li na vitamine za jačanje organizma i imunog sistema", kažem, spremna da joj predstavim sve što je u ponudi, a najefikasnije i najpovoljnije. "Neću vitamine, to sve već pijem, hoću da mi date lek za koronu." "Da li ste covid pozitivni? Da li ste išli lekaru?", krenem zabrinuto da je ispitujem kako bih pomogla ako ikako mogu naravno. "Nemam koronu, ali hoću da mi date lek da popijem i da budem mirna i da završim više sa tom koronom." Ona je ozbiljna da ozbiljnija ne može biti, shvatim u trenutku, nasmešim se nevidljivim smeškom (ispod maske je ostao taj osmeh) i kažem:: "Nažalost, draga gospođo, još uvek nemamo lek za koronu". Ona je bila razočarana, oči su je odavale, a o celokupnom izrazu lica neću moći da govorim jer je ostao ispod njene maske sakriven i zariven duboko u njenu dušu i pamćenje, sigurna sam. Na tren sam se okrenula, a nje više nije bilo. Pomislih, eto šta nam je uradila korona. To je sve zbog nje. Hoćemo lek za koronu!!!

Milica Blagojević-Janković


Monday, May 4, 2020

Ebook "BRAK ZA RUČAK" u prodaji



Internet knjižare preko kojih se može kupiti elektronska knjiga:


Brak za ručak“ je savremena inovativna knjiga koja iskače iz okvira uobičajene forme romana, sadržajno obiluje dijalogom i humorom, realističnim i konkretnim situacijama kroz koje većina parova prođe...
Milena i Srđan su trinaest godina u braku i pred sobom imaju devet problema. Svaki problem oni rešavaju po pet puta pri čemu četiri rešenja vode ka razvodu, dok je tek peto rešenje uspešno za njihov brak. Ovaj par prolazi kroz tipične bračne probleme: pijanstvo, loš seksualni odnos, neverstvo, uticaj društva, ljubomoru, finansijske teškoće, mešanje familije, sumnjičavost u emocije i zasićenje. Milena se često nalazi u situacijama u kojima se svakako snalazi. Njena dovitljivost i urođen ženski smisao za preživljavanje dovešće je u čudesne i lucidne pozicije iz kojih će pokušati da matira protivnika... Za Srđana brak postaje pravo bojno polje na kome treba odmeriti snage sa ženom za koju je bio uveren da je ljubav njegovog života...
Da li je moguće da u braku postoje pravila ili je najbolje eliminisati sve šablone i kreirati život po svojoj meri? Da li je istina da brak proždire ljubav ili je sve samo jedan veliki nesporazum?
Kada komunikacija postane toliko smela i loša, svedena na netrpeljivost, onda svakako treba ćutati. Ćutanje je zlato, bar dok veština komuniciranja ne dostigne snošljivi nivo razmene informacija, želja i potreba.
Podizanje komunikacije na svim poljima je jedini pravi put ka uspešnijem i srećnijem braku.
Prema statistici svaki peti brak u Srbiji se završi razvodom, a u Beogradu svaki četvrti. U Francuskoj je situacija daleko šokantnija, jer svaki drugi bračni par godišnje okonča pred sudijom za razvode...
Ovo je poučna, duhovita, inovativna knjiga koja razbija iluziju o idealnom braku i otkriva tajne koje brak čine uspešnim i srećnim.
„Čovek nije bezgrešno i idealno biće. Kada bismo svi mi bili savršeni, bilo bi dosadno i bezlično, sterilno i monotono, bezvučno i prazno. Takav život mogu zamisliti samo u vakuumu“, MBJ.

Pesma "MIRNO MORE"


MIRNO MORE

Ćutaću onoliko koliko umem i smem,
čitav život, samo jedan tren.
Prećutaću ti glad, i istinu, i laž.
Ćutaću kao da sam oduvek samo to htela,
Kao da te nema, kao da me nema...

I sve dok ti ćutim, ti zamišljaj reči, slova vrela,
Ćutanje moje nisu prazne priče, nisu loša dela...
To je moj grob, moja istina, moja čežnja,
sve ono što se zna, i ne zna...
o meni, tebi, životu, i smrti...
I ćutim u krugovima počasno, nečastiva,
ućutkana, saćutana i mrtva - kao laž živa
o kojoj se ćutanjem baš sve čuje, i sve zna...
Ćutaću, jer rečima neću i ne smem ništa da dam...
jer je to moje ćutanje meko kao svila, lepo kao san...
I zar ti moram išta reći - tebi, nekome, bilo kome -
kad ja ionako ćutim i znam:
zašto ćutim, prećutkujem i zaćutkujem svako slovo
i noć, i dan...
Natćutaću vreme, i život, i prazne priče, i sva loša dela...
i sve što je sa usana mojih kao reka slova moglo poteći
i prekinuti me u tome što sada najbolje umem i znam -
ćutanju iz sna u san.
I ćutaću taman onoliko koliko umem, i smem, i znam...
Ostavljam te. U pričama svojim bićeš sam
sve dok i one ne postanu ćutanje moje - tvoj pusti san.

Ćutaću i dalje! Znaj da ovo nije kraj!

Milica Blagojević-Janković

Pesma "ZIDOVE MI SAMO NE SPOMINJI"




ZIDOVE MI SAMO NE SPOMINJI

Zidove mi samo ne spominji!Ni kuću, ni školu,
Ni tvoju, ni moju.Nemoj!
Čovek je stvorio zid, da bi zid i sam postao!Kako? Ne pitaj. Zidaj, sa sebe kožu skidaj i zidaj!Zašto? Ne pitam. Znam kako ti je kad sa sebe sve skidaš...
Dokle? Do neba skoro, dok se zvezde ne ponude da ih sa neba kidaš!
Sve dotle, samo zidaj...
Zidovi su svuda oko nas...
Vidiš i sam.
Sve je to čovek samom sebi stvorio
Da bi zver u sebi zatvorio,
Kapke teške na tren pritvorio,
Umor iz nogu nateklih uklonio.
Zidove mi samo ne spominji!
Zidove gledam i brojim.
Iz jednog sam se rodila,
Na drugom sam usne spustila,
Treći mi jastuk na kome tebe snevam,
Četvrti mi ruku traži, a ja kažem da je nemam,
Na petom sam umrla, sećaš se - jesam...
Na njemu moje ime piše.
Ne veruješ?
Nemoj! Svejedno - nema me više...
Priđi mi bliže, pogledaj bolje...
Videćeš zidove kako mi dobro stoje.
Zidove mi samo ne spominji!
Zid zidaš i ti.
Za mene...
Oko sebe...
I čudiš se što ne volim zidove tvoje?
Nemoj! Zid je od mene postao...
Samo mi zidove, molim te, ne spominji!
Ćuti! Zid si bio i ostao.

Milica Blagojević-Janković

Sunday, May 3, 2020

Pesma "RASTEŠ U MENI"



RASTEŠ U MENI

Tragovi tvoje pustoši
Prave novi grad 
U meni, mojoj
Praznoj utrobi.
Sazdana sam od:

Tuđih ruku,
Perja i paperja,
Gluvih noći i slepih svitanja,
Ogoljena, bez lista na sebi,
Povijam grane,
Predajem se noći,
Hoću i meni da svane.
Njišem se i predem
Da konak nečistom svedem,
Od pokidanih niti svojih,
Novu haljinu, 
Kolevku snežnu,
Postelju toplu belu,
Za putnika žudnje,
Nezvanog gosta,
Za još nerođenog stranca,
Grešnika naše bludnje.
Rasteš u meni, gazda si za svojim stolom,

Zidaš me i ponovo gradiš.
Rasteš u meni, utemeljen mojim bolom,
Novi grad, u meni, sebi praviš.


Milica Blagojević-Janković